
Kako nastaje Mjesečev halo?
Halo je optička pojava koja nastaje kada visoki oblaci (cirus ili cirostratus) sadrže kristaliće leda u kojima se lomi svjetlost Sunca ili Mjeseca. Ovaj fenomen poznat je kao 22° halo, mali halo, ili jednostavno Sunčev ili Mjesečev halo. Halo izgleda poput svjetlosnog prstena oko Sunca ili Mjeseca, polumjera 22 stupnja, s crvenkastim nijansama na unutarnjoj, a plavkastim na vanjskoj strani. Moguća je pojava i kada se izvor svjetla nalazi iza oborinskih pruga (tzv. virge), ali i u blizini tla kad je prisutna magla od ledenih kristala. U istu kategoriju atmosferskih optičkih pojava spadaju i pasunca (lažna sunca), svjetlosni stupovi, parhelijska kružnica i sl.
Prvu teoriju o halou iznio je francuski fizičar Edme Mariotte, povezujući je s prisutnošću kristala leda u atmosferi. Ledeni se kristali pojavljuju u veoma različitim oblicima, no halo se vidi kod određenih oblika kristala, kod heksagonalnih pločica i heksagonalnih stupića (prizmice). Ovisno pod kakvim upadnim kutom zrake svjetlosti zahvaćaju pločice ili prizmice, dobivaju se različiti oblici haloa.
Fenomen haloa nije toliko rijetka pojava, ali uglavnom bude oko punog Mjeseca te je kratkog vijeka pa prođe nezapažen. Uvijek je iste veličine, no kad je niže na horizontu pretpostavljam da i na njega djeluje “Mjesečeva iluzija”, pa se prividno doima većim. Može se pojaviti bilo kad u godini, ali uvjeti za pojavu su najčešći tijekom zime. U pučkoj meteorologiji se smatra predznakom promjene vremena (kolumbãr, kako su ga zvali ribari i pomorci).
Povod za ovu objavu bili su brojni upiti pratitelja, zbog pojave pojava iznimno jasnog i dugotrajnog Mjesečevog haloa u noći 11.1.2025. Nešto što sam i sam dugo čekao, priliku da ga uklopim u pejzaž za svoju nadolazeću knjigu astrofotografije i lova na oluje.
U fotografiji niže, uz ovaj fenomen se vide još i planeti Jupiter i Mars te zviježđa Orion i Plejade (Vlašići), između ostalog.
