Zodijačka svjetlost

Zodijačku svjetlost najbolje je promatrati u srednjim zemljopisnim širinama na:

• zapadu netom nakon kraja astronomskog sumraka u danima oko proljetnog ekvinocija (ravnodnevice), odnosno sat, sat i pol nakon zalaska Sunca.
• istoku netom prije početka astronomskog sumraka u danima oko jesenskog ekvinocija, odnosno sat, sat i pol prije izlaska Sunca. Zbog tog se ovaj fenomen naziva još i “lažna zora”.

Zodijački sjaj je bezbojan i slabašan, približne magnitude sjaja kao i Mliječni put, pa ga se golim okom može promatrati samo s područja tamnog neba, s malo ili bez svjetlosnog onečišćenja, u vedrim noćima bez mjesečine, poželjno s većih nadmorskih visina. Izgleda poput stupa svjetlosti što se od smjera Sunca na obzoru sužava i blijedi kako se prostire duž zodijaka (životinjski krug – pojas nebeske sfere gdje se nalazi 12 zviježđa po kojem su nazvani horoskopski znakovi). Dalje od kraja zodijačke svjetlosti, u antisolarnoj točki (nasuprot Suncu na nebu) može se vidjeti i astronomski fenomen protu-sjaja (Gegenschein), taj sjaj trenutno nemam zabilježen, ali je u planu za knjigu. 

Jasno je da su uvjeti promatranja jako teški, a što se tiče fotografiranja zodijačke svjetlosti, nema nekih odstupanja od standardne pejzažne astrofotografije.

Zapisi o ovom astronomskom fenomenu potiču još otprije 16. st iz Mezoamerike, a teoriju o međuplanetarnoj prašini dao je astronom Giovanni Domenico Cassini 1683., uz savjetovanja  Nicolas Fatio de Duillier-a. U novije doba, britanski astrofizičar Brian May 1970. godine započeo je rad na diplomskom radu “Istraživanje radijalnih brzina u zodijačkom oblaku prašine”, ali ga je dovršio tek 36 godina kasnije zbog obaveza u rock bendu Queen, čiji je bio gitarist i su-osnivač s Freddy Mercury-em.